Kriminal

Kriminal (603)

Muškarca, koji je u subotu oko 12 sati ubio u centru Podgorice najprije Radivoja Jovanovića (42), a zatim i svoju pravu metu Miloša Šakovića 31), snimile su mnoge sigurnosne kamere.

Jedan uznemirujući snimaka procurio je u javnost. Na njemu se vidi trenutak kada Šaković pokušava da umakne ubici bežeći iz pravca restorana "Forum" u kojem je bio sa prijateljima i suprugom, unutrašnjem dvorištem ispod tržnog centra "Ražnatović".

 

Ubica u tamnoj odeći sa kačketom na glavi i pištoljem u ruci trči za njim. U jednom momentu na snimku se jasno vidi i kako ubica drži uperen pištolj u pravcu mesta gde je pobegao Šaković. Da nije reč o amateru već o profesionalcu koji vešto rukuje oružjem vidi se i po tome što je on u trku za Šakovićem uspeo da repertira pištolj i nastavlja da puca.

 

Šaković na žalost nije uspeo da umakne ubici, koji ga je ubio na 30-ak metara dalje. Posle zločina, ubica se naoružan i bez žurbe, zaputio Zlatarskom ulicom a onda i Balšićevom, gde mu se gubi svaki trag, ali ne i tragovi koji policiju mogli da dovedu do njega.

 

U dvorišnom delu nedovršene kuće policija je pronašla određene predmete za koje se veruje da pripadaju ubici. Reč je torbici, kačketu i pištolju. Dva dana posle zločina, istražioci su sve sigurniji da je ubistvo Šakovića osveta za ubistvo Dražena Čađenovića, koji je stradao u eksploziji bombe dve noći ranije u garaži na Rimskom trgu, takođe u Podgorici.

 

Iako je ubijeni Šaković, brat od strica Podgoričanina Milića Minje Šakovića, koji važi za viskokotiranog člana "škaljarskog" klana, dobro obavešteni izvori tvrde da braća nisu bila u dobrim odnosima.

 

Navodno je Miloš održavao kontakte sa Igorom Božovićem koji je, operativno, označen kao jedan od vođa suprostavljenog "kavačkog" klana, što ga je na kraju moguće i koštalo života. I ne samo njega.

 

Od 2014.godine kada je zbog nestanka kokaina u Valensiji izbio rat između ove dvije kotorske kriminalne grupe, ubijeno je dvadesetak osoba među kojima i četiri nevine žrtve.

Ćerka Bernija Eksltona, nekadašnjeg prvog čoveka Formule 1, Tamara Eklston optužila je Srbiju da skriva čoveka koji je iz njene vile u Kensingtonu ukrao nakit vredan gotovo 30 miliona evra.

„Osećam se traumatizovano, zlostavljano i nesigurno u svom domu. Posebno mi je teško kada znam da su ti ljudi bili u svakoj mojoj sobi i znajući da je jedan od njih još uvek na slobodi. Takođe, osećam i veliku nelagodu od misli šta bi bilo da smo te noći bili kod kuće“, rekla je za Jutarnji list Tamara Eklston.

Pre nekoliko dana iznenadila je javnost kad je ponudila nagradu od oko sedam miliona evra za informacije koje bi mogle dovesti do pronalaska njenih skupocenih predmeta, koji su ukradeni 2019. godine u najvećoj britanskoj provali u istoriji, ali i do hapšenja „glave operacije“, Srbina Daniela Vukovića. Time je učinila, kaže, ono što je želela od samog početka, i to u stilu Mela Gibsona iz filma Ransom.

"Imamo informacije da je u Srbiji, ali njihove vlasti odbijaju da ga izruče, iako imaju jasne dokaze da je on ne samo jedan od ljudi koji su ušli u moju kuću i ukrali moje stvari, već i da je glavni mozak cele provale", kaže Tamara i dodaje da je zadnjih dana primila korisne informacije, ali ne može o tome govoriti jer policija radi na tome.

Uz Vukovića, u pljački su bili Jugoslav Jovanović (24), Alesandro Maltese (45) i Alesandro Donati (44), svi članovi internacionalne pljačkaške bande, koji su uhapšeni. Policija veruje da je ista ta grupa izvršila slične zločine nad žrtvama visokog profila širom Evrope, a planirali su da počine dalje provale u kuće bogataša u Ujedinjenom Kraljevstvu, između ostalih u dom bivšeg fudbalera i trenera engleskog fudbalskog kluba Everton Franka Lamparda i pokojnog tajlandskog biznismena Višaija Srivadhanaprabe.

Drama u domu bogate naslednice u luksuznoj londonskoj četvrti Kensington, u komšiluku Romana Abramoviča i sultana od Bruneja, dogodila se 13. decembra 2019. godine, nakon što je ona objavila na društvenim mrežama da je s ćerkom Sofijom suprugom u Laponiji u Finskoj. Lopovi su upali na njeno imanje vredno 80 miliona evra i ušli u svaku od 57 soba u vili.

Jedan od pripadnika obezbeđenja pre toga je otišao u kupovinu, a to su kradljivci iskoristili. U kuću su ušli kroz prozor i u potrazi za dijamantima i nakitom razvalili su vrata na baš svim sobama. Radnik obezbeđenja ih je pronašao dok su pretraživali po odeći, ali su uspeli da pobegnu. Pokrali su većinom nakit i satove, ali i gotovinu. Pretpostavlja se da su predmeti odavno rasprodani negde izvan Londona.

Detektivi su kasnije otkrili da su lopovi u pljačku stigli taksijem. Policija je pronašla taksistu koji ih je dovezao do Tamarina kuće, a on im je rekao da ih je nakon pljačke odvezao do hotela Hilton u ulici Park Lane u londonskoj gradskoj četvrti West End. Sigurnosne kamere su ih snimile kako s torbama Tamare Eklston u rukama ulaze u drugi taksi kojim su se odvezli u jugoistočni deo Londona.

"Ukrali su više od 450 naših predmeta, a do sada je pronađen samo jedan par naušnica. Mnogo sentimentalnih predmeta mi je ukradeno, uključujući moj venčani prsten, verenički prsten i darovi mojih roditelja i bake", kaže Tamara za Jutarnji.

Zanimljivo je da je par tih jedinih pronađenih naušnica s 18-karatnim dijamantima, otkriven slučajno na ušima Marie Mester (47) koju je zaustavila policija na aerodromu po povratku iz Italije.

Rumunka i njen sin, Emil-Bogdan Savastru (29), su kasnije optuženi za udruživanje radi počinjenja pljačke u Tamarinom domu. Međutim, Maria, iako su britanski mediji tako izveštavali nije bila "insajder" iz doma Rutlandovih.

"Maria Mester nikada nije bila zaposlena kod mene i bila nam je nepoznata pre provale. Netačno je navedeno da je sluškinja", kaže Tamara.

Kradljivci su nakon svega otkriveni na prilično bizaran način, i to zbog fotografije polnog organa.

Naime, jedan od detektiva koji je radio na slučaju javio se lancu hotela i apartmana TLK Apartments. Oni su mu rekli da svojim gostima daju telefonski broj na koji se mogu javiti u slučaju nevolje. Jedan od lopova koji je opljačkao Tamaru Eklston na taj je telefonski broj poslao fotografiju svog polnog organa. Radnik recepcije hotela u kojem su odseli blokirao je broj sa kojeg mu je stigla ta fotografija i sačuvao ga pod nadimkom "Čudak".

Tamara Eklston, koja je pre godinu i po rodila i drugu ćerku Serenu, kaže za Jutarnji da je njenoj porodici nakon svega vrlo teško da živi i dalje u Londonu.

"To je delimičnog razlog zašto smo većinu zadnje dve godine proveli izvan Londona. U našem domu nikad više se nećemo osećati isto nakon pljačke", iskrena je.

Na pitanje hoće li jedna od adresa njenih brojnih putovanja ovoga leta biti i Hrvatska, gde joj je majka Slavica izgradila luksuznu kuću u Malom Zatonu kraj Dubrovnika, Tamara kaže da neće iako je Jadran bila njena česta destinacija dok su joj roditelji bili u braku.

"Verovatno ne. I definitivno neću doći u Srbiju u skorije vreme. Šokirana sam da svesno skrivaju ovog kriminalca", kaže Tamara za Jutarnji.

Njegova smrt označila je smjenu generacija na uzavrelom zagrebačkom asfaltu

Uopsežnoj policijskoj akciji diljem Hrvatske, koja je počela u petak, te se proširila i na područje BiH uhićeno više osoba radi udruživanja u zločinačku organizaciju. Narednih dana portal Express donosi feljton o hrvatskoj mafiji o kojoj već godinama opširno i detaljno izvještavaju Hajrudin Merdanović i Vilim Cvok. U novom nastavku donosimo priču o Zlatku Bagariću iz knjige Jasne Babić.

Pobjegao iz Jugoslavije nakon silovanja Zlatko Bagarić pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim europskim državama. U Njemačkoj, kao najjačem centru jugoslavenskog podzemlja u Europi, priznavali su vrhovnu vlast Ljube Magaša Zemunca. U posljednjim godinama Jugoslavije, kada su se gangsteri počeli raslojavati na deklarirane četnike i deklarirane ustaše, Magaš je postao prvi predstavnik tog miljea koji je izašao iz okvira žanrovski usmjerenih "crnih kronika" da bi, najavljujući miniranje tzv. socijalističkog morala, u beogradskim medijima dobio prostor novog tipa društvenog junaka.

Po ocu Hrvat iz sela Vrnjerac u Novigradskom zaljevu, po majci Srbin, Magaš je rođen 1948. u Zemunu kraj Beograda. U svijetu kriminala, tipičnom za tadašnje socijalističko društvo, afirmirao se kao rekreativni boksač bez karijere koji je svoju fizičku nadmoć demonstrirao stalnim uličnim tučnjavama sve dok se cijela gangsterska zajednica nije pokorila najsnažnijim šakama tadašnjeg Beograda. Iz Jugoslavije je emigrirao 1974. nakon silovanja maloljetne djevojke na beogradskom Topčideru. Do Njemačke je stigao preko Italije, gdje je nekoliko godina operirao pod lažnim imenom i s ukradenim jugoslavenskim pasošem. Prema procjenama njemačke policije, Magaš je u Njemačkoj - ponešto ubojstvima, ponešto batinanjem - uspostavio vlast nad stotinjak jugoslavenskih kriminalaca "različitih nacionalnosti, uključujući i marginalnu bandu Zlatka Bagarića".   Kao osobit kuriozitet u kriminalnom cehu, gangstersko društvo imalo je čak prigodno političko pokriće: proglašeno je njemačkom ispostavom četničke organizacije Ravna gora, osnovane u Sjedinjenim Američkim Državama; titulu njenog predsjednika nosio je neki falsifikator putovnica i dozvola boravka, dok je Magašu pripao naslov njegova zamjenika. Ubijen je 1986. na ulaznim stepenicama pokrajinskog suda u Frankfurtu, u nazočnosti i, prilično očito, uz blagoslov njemačke policije koja Magaša nije uspjela neutralizirati ni višegodišnjom robijom. Nakon prijenosa posmrtnih ostataka u Beograd pokop se pretvorio u javnu demonstraciju srpskog nacionalizma. U snažnom zamahu demontaže jugoslavenske federacije, kojim je tada već pripreman partijski uspon budućeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i početak srpske ekspanzije po teritorijima ostalih republika, tisuće Srba koji su oplakivali Magaševu smrt mogle su se usporediti samo s masovnim sprovodom Aleksandra Rankovića, osnivača jugoslavenske tajne policije, koji je umro 1983. Magaš je bio prvi gangster kojeg su beogradski mediji oslikali kao nacionalnog heroja i buntovnika čije su kriminalne aktivnosti imale višu ideološku svrhu: za račun jugoslavenske tajne službe ubijao je, navodno, viđenije pripadnike ustaške i albanske emigracije, jurišajući ujedno na najveće svetinje njemačke kapitalističke države, tradicionalnog ustaškog saveznika i vjekovnoga srpskog neprijatelja. Iskoristio bezvlašće '91. za prvo ubojstvo U mitu o Magašu tako je prvi put etablirana ideja patriotskog i državotvornog nasilja koju će Bagarić, kao njegov učenik, 1990. donijeti u Hrvatsku. Željko Ražnatović Arkan bio je središte drugog srpsko-crnogorskog kruga koji je operirao po Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj. U zajednicu priznatih kriminalaca iniciran je 1968. kad je zajedno s jednim tada "afirmiranim" hrvatskim lopovom opljačkao poslovnicu Generalturista u Zagrebu. Za tadašnje socijalističke prilike slučaj je bio utoliko skandalozniji što je maloljetni Ražnatović potjecao iz obitelji pukovnika JNA, nekadašnjeg crnogorskog partizana kojem se pripisivalo oslobađanje Prištine u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Rođen 1952. u Sloveniji, gdje je njegov otac neko vrijeme službovao, najveći dio Ražnatovićeve kriminalne karijere ipak je bio vezan za Beograd gdje se njegova obitelj definitivno nastanila početkom 70-ih. Rani fragmenti legende stvoreni su uoči raspada Jugoslavije, kad je Ražnatović stekao reputaciju pljačkaša banaka u Frankfurtu i Stockholmu te bjegunca iz najčuvanijeg nizozemskog i švicarskog zatvora. Njegovo ime prvi je put uvršteno u štivo crnih kronika 1983. kad je optužen zbog fizičkog zlostavljanja bezazlenog ekonomista u liftu stambene zgrade u Novom Beogradu.

 

 

 Pred sudskim vijećem Ražnatović je obznanio da je plaćenik Odjela za emigraciju Državne sigurnosti saveznog SUP-a SFRJ, dokazujući to kolekcijom pištolja, kartonom socijalnog i mirovinskog osiguranja te ugovorima za svoj stambeni kredit na kojima su bili žigovi tadašnje tajne službe. Time je u Jugoslaviji prvi put javno priznato da beogradski kriminalci za jugoslavensku tajnu službu obavljaju prljave poslove i da svoj primat u jugoslavenskom podzemlju duguju zaštiti podzemnih državnih institucija. U istom svojstvu suradnika i provokatora Državne sigurnosti u proljeće 1990. Ražnatović je predvodio horde navijača Crvene zvezde koji su nakon utakmice s Dinamom demolirali maksimirski stadion, najavljujući skorašnju srpsku invaziju na Hrvatsku. Nekoliko mjeseci poslije hrvatska policija uhitila ga je u Dvoru na Uni, dok je on obilazeći srpska sela po Hrvatskoj sudjelovao u organizaciji njihove pobune, kao pripremnog razdoblja za intervenciju JNA i srbijanskih dobrovoljaca regrutiranih iz kruga beogradskog kriminalno-špijunskog podzemlja. Svjetska javnost upoznala ga je 1992. kao zapovjednika srpske specijalne jedinice Tigrovi, čiji su pripadnici, naočigled fotoreportera, ubijali i masakrirali muslimanske civile po Zvorniku i Bijeljini.   Ubijen je u auli beogradskog hotela Intercontinental 2000., kad su ga Srbi smatrali jednim od simbola srpskog patriotskog kapitalizma koji se odrekao kriminalne prošlosti kako bi postao priznati trgovac naftom, legalni osnivač nogometnog kluba Obilić i brižan otac mnogobrojne djece iz svojih pet brakova. Činjenica da su jugoslavenskim podzemljem u posljednjim godinama SFRJ vladali štićenici beogradske centrale jugoslavenske Državne sigurnosti, objašnjava zašto Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, nije mogao izbiti na vrh mafijaške piramide, kako je u naknadnom napuhavanju njegova lika i djela predstavljen hrvatskoj javnosti. Prvo ubojstvo - kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svijetu - Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slijepom bijesu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovici 90-ih. Prvo u proustaški HOP, a onda u kriminal Ipak, tradicija bivše jugoslavenske kriminalne scene nije prekinuta njenim raspadom na područja zaraćenih nacija. Kao područje u kojem je Bagarić konačno doživio svoju punu gangsterska afirmaciju, Hrvatska je postala pozornica vrlo sličnog procesa koji se nešto ranije, i u mnogo drastičnijem obliku, odvijao u Srbiji: i međusobno istrebljivanje dviju "otadžbinskih" linija kriminalaca, i njihovo povezivanje s raznim frakcijama vladajuće garniture. Zlatko Bagarić rođen je 1956. u selu Kešinci nedaleko od Đakova kao jedno od troje djece Petra i Smilje Bagarić. Njegova obitelj, podrijetlom s Kupresa u susjednoj BiH, nakon Drugoga svjetskog rata naselila se u Slavoniji u valu tadašnje kolonizacije opustjelih folksdojčerskih sela. Otac Petar u ranoj mladosti kraće je vrijeme služio u ustaškoj vojsci. Po svemu sudeći, u tome nije imao istaknutiju ulogu, jer nema informacija da je nakon uspostave komunističke vlasti bio osuđivan kao kvisling ili narodni izdajnik. Ali će davna ustaška epizoda njegova oca postati jedna od Bagarićevih bitnih referenci za stjecanje društvenog i političkog statusa u Hrvatskoj 1990. Početkom 70-ih Petar Bagarić doista je napustio Jugoslaviju i aktivirao se u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, jednoj od mnogih političkih skupina hrvatskih nacionalista koje su djelovale na njemačkom teritoriju. Petar Bagarić ostavio je ženu i djecu u Đakovu, a s nekom Njemicom sklopio i novi brak. Njegov je sin sve do svoje 20. godine bio nastanjen u Jugoslaviji.

 Prije nego što se ostatak obitelji također preselio u Njemačku, Zlatko Bagarić u Valpovu je završio gimnaziju, a u Bihaću odslužio vojni rok. Kao insert naknadno prigodno začinjene priče o osviještenom nacionalističkom profilu, spominjat će se da su ga srpski oficiri u JNA grubo šikanirali, djelomice zbog oca emigranta, a djelomice zbog njegova vlastitog disidentstva. Došavši u Njemačku mladi Bagarić nekoliko je prvih godina živio u Mainzu, gdje je njegova majka otvorila restoran s "narodnjačkim" bendom. Ugostiteljski lokal funkcionirao je kao rezervat emigrantskog polusvijeta svih jugoslavenskih nacija. Okupljali su se u istim krčmama i lokalima, u potrazi za zemljacima koji u tuđinskom okruženju govore razumljivim jezicima, slušaju istu glazbu, jedu istu hranu i dijele iste strepnje. U istom krugu jugoslavenskih došljaka Bagarić je upoznao devet godina mlađeg Zorana Ivicu Petrovića, tada tinejdžera s jakim problemom osobnog i nacionalnog identiteta; dijete nepoznatog oca, rođen u Beogradu i deklarirani Hrvat srpskog imena i prezimena. Preuzevši ulogu njegova adoptivnog oca ili starijeg brata, Bagarić je Petrovića, prema vlastitoj slici i prilici, odgojio kao profesionalnog kockara.   Zahvaljujući izvrsnoj memoriji, koncentraciji i bezizražajnoj fizionomiji starmalog djeteta, Petrović se specijalizirao za profesionalne kartaške seanse remija u kojemu pobjeda ne ovisi isključivo o instinktivnom doživljaju hazarderske sreće. Premda je znatno nadmašio svoga kockarskog učitelja i nerijetko zarađivao mnogo više od njega, Petrović je samom sebi namijenio život Bagarićeva lakaja za prljave poslove. Nije ih odrađivao radi honorara nego kao gestu neizmjerne privrženosti obožavanom skrbniku i društvenom vođi. U istom emigrantskom društvu koje se skupljalo u restoranu njegove majke Bagarić se zbližio i s drugim budućim stalnim pratiocem, Miljenkom Žajom Krojfom - neradnikom, žicarom, zgubidanom u stalnoj potrazi za sponzorom - koji je pobjegao iz Jugoslavije spašavajući glavu od nasilnih zelenaša kojima nije vratio dug. Potkraj 80-ih Bagarić, Petrović i Žaja pojavljivat će se kao nerazdruživa trojka koju je okruženje, ovisno o kutu gledanja, doživljavalo ili kao stalni postav jedinstvene mafije koja se u svakom pogledu uzajamno ispomaže, ili kao skupinu nerazdvojnih prijatelja koji godinama dijele dobro i zlo. Za kasnije Bagarićevo osvajanje Hrvatske nije bilo beznačajno ni njegovo poznanstvo s Mladenom Naletilićem 'Tutom, sličnim kockarom i još sličnijim političkim bleferom. Ni širi radijus Bagarićeva kretanja nije prelazio granice njemačke društvene margine. Njegov stil života i socijalne veze bitno su odredile besane noći po kockarnicama Frankfurta i Wiesbadena čija se stalna klijentela sastojala od sumnjivih bogataša na rubu bankrota ili zatvora, profesionalnih i patoloških kockara, lihvara, utjerivača dugova, nasilnika i propalih sportskih šampiona. Bratstvo hrvatskih i srpskih mafijaša Koristeći se tim poznanstvima, u kratkim intermezzima između svojih kockarskih bdjenja, pojavljivao se kao organizator ilegalnih kladionica na značajnijim boksačkim natjecanjima i turnirima, ne samo radi izvora novca, nego i radi ulaska u svijet koji se ponekad dodirivao sa slavnima i bogatima. Kao simbol prestiža, u njemačko-hrvatskom podzemlju godinama se isticalo Bagarićevo dugogodišnje prijateljstvo s Ebbyjem Thustom, jednim od poznatijih boksačkih menadžera koji je, zajedno s ocem glasovite tenisačice Steffi Graf, optužen i uhićen zbog enormnih knjigovodstvenih falsifikata, pranja novca i utaje poreza. Uoči povratka u Hrvatsku pojavljivao se u počasnim ložama boksačkih revija i mečeva, premda je službeno bio zaposlen samo kao poslovođa jedne razvikane "saune" u Wiesbadenu, po nekima uobičajenog paravana ilegalnog bordela. Prema pripovijesti kojom je post festum ukrašena njegova njemačka biografija", Zlatko Bagarić s Ljubom Magašem Zemuncem prvi se put sreo početkom 80-ih, u sudaru hrvatske i srpske bande oko reketaške "zaštite" jednog gastarbajterskog restorana u Frankfurtu. o tome postoje dvije različite priče.

 

 Kako tvrdi uljepšana legenda, sukob je završio happy endom, u kojemu su jedan drugome priznali ravnopravnost; iskra simpatije razvila se u trajno prijateljstvo i kumstvo, u kojem je postignuta čak i potpuna politička suglasnost. Navodno: potpredsjednik četničke organizacije Ravna gora priznao je legitimitet Bagarićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ustvrdivši da imaju zajednički interes u rušenju socijalističke Jugoslavije i stvaranju dviju antikomunističkih nacionalnih država. Realističnija verzija tog fatalnog susreta u nešto drukčijem svjetlu prikazuje motive Bagarićevih skladnih odnosa s Ljubom Magašem Zemuncem: da se Bagarić, priznavši Magaševu nadmoć, uklopio u njegovu jugomafiju, kao rubni kriminalac s vrlo ograničenim pravima djelovanja. Bagarićev inferiorni odnos potvrđuju i poznate činjenice o njegovim kasnijim ratovima. U pamćenju kroničara emigrantskih zbivanja u Njemačkoj nije ostao zabilježen ni jedan Bagarićev okršaj sa Srbima. Ali se vrlo često spominjao sudar s Markom Grčićem, Hrvatom iz Sinja. Koliko se javno zna, Grčić i skupina njegovih kompanjona jednog su dana 1988. banuli u restoran Bagarićeve majke i teško ranili Zorana Ivicu Petrovića. Napadači su pobjegli, a Bagarić je zajedno s nekolicinom majčinih gostiju završio pred sudom.   Premda se u formalnopravnom smislu to nikada nije uspjelo dokazati, njemački Interpol s razlogom je pretpostavljao da je Grčićeva kaznena ekspedicija bila odgovor na Bagarićev pokušaj "razbojničke ucjene", kako se u njemačkom zakonodavstvu definira specifična vrsta reketa. Prevedeno na jezik laika, to znači otprilike ovo: kada bi Bagarić doznao za neku pljačku, krađu, prijevaru ili poreznu utaju, od prijestupnika bi zahtijevao znatan dio plijena ili zarade, zastrašujući ga ili batinama ili anonimnom dojavom policiji. Grčić je bio suvlasnik građevinske tvrtke koja je na crno zapošljavala brojne jugoslavenske radnike. Kad ga je Bagarić ucijenio, građevinar koji je godinama varao i njemačke poreznike i vlastite radnike nije se mogao obratiti policiji, pa je problem s ucjenjivačem pokušao riješiti vlastitim snagama. Reketarenje drugih kriminalaca i prijestupnika koje je u hijerarhiji podzemlja još bilo na samom dnu vrijednosne ljestvice, ponajbolje svjedoči da je Bagarić, u znak priznanja Magaševe vlasti, prihvatio i teritorijalno-nacionalne granice svog gangsterskog lovišta. Lojalnost Ljubi Magašu Zemuncu dokazivat će do svog posljednjeg dana. Palio je svijeće na stubištu pokrajinskog suda u Frankfurtu gdje je, prorešetan revolveraškim mecima, skončao vođa jugoslavenskog podzemlja. HDZ je novac iseljeništva koristio navodno za obranu Oženio se Magaševom nevjenčanom suprugom Martinom, Njemicom. U čast svog bračnog prethodnika i mafijaškog uzora prvorođenom sinu dao je ime Ljubo. Godine 1996. putovao je u Beograd da se na desetogodišnjicu smrti pokloni nadgrobnoj skulpturi kojom je pokojnik repliciran u kamenu, u naravnoj veličini u pozi polugolog boksača u ringu. Po svemu sudeći, prisvajanje magaševskih relikvija bio je prvi čin kojim je Bagarić pokušao dokazati da je dostojan njegova vrhovnog ranga. Zlatko Bagarić pojavio se u Hrvatskoj sa svojim stalnim pratiocima Miljenkom Žajom Krojfom i Zoranom Ivicom Petrovićem u jesen 1990. predstavljajući se, prije svega, kao ustaša koji je zbog svojih političkih uvjerenja dobar dio života proveo u njemačkom progonstvu. Trojka je stigla zajedno s tisućama lažnih i stvarnih političkih emigranata koji su se legalizacijom višestranačja i ukidanjem kategorije "državni neprijatelj" vraćali u staru domovinu. Dio njih očekivao je da će, kao žrtve donedavnog komunizma, primiti priznanja, nagrade i visoke političke pozicije; većinu njih doveo je miris rata i slutnja lakih zarada u vakuumu raspada jedne i nastanka nove države. Bilo ih je koji su bježali od zakona europskih država da bi kostimirani u hrvatske branitelje našli utočište od međunarodnih policijskih tjeralica. Koliko ih je prije doživljavala kao mračnu emigrantsku silu - ustaše, bombaše i teroriste iz feljtona režimskog tiska - toliko ih je sada hrvatska javnost nekritički prihvatila kao avangardu hrvatske državotvornosti.

 

Kolektivnu mistifikaciju poticala je i HDZ-ova doktrina o njihovu zasluženom prioritetu; idealizacija je trajala dok god je HDZ svoje stranačke blagajne i tajne fondove punio novcem iz dijaspore tobože za obranu Hrvatske. Doduše, u hrvatskom društvu zanos došljacima neće dugo trajati. Čim su poprimili fizionomije stvarnih osoba od krvi i mesa, otkrilo se da Hrvatskoj nisu donijeli nikakva europska iskustva i znanja, nego da su doteglili svoje frustracije, predrasude, nečiste savjesti i stare emigrantske sukobe. I u samom HDZ-u pojavit će se jaka domovinska frakcija koja, u borbi za svoj dio društvenog kapitala i političku moć, osporava njihove državotvorne zasluge, pa time i prirodno pravo prvenstva u njihovoj naplati. Stigavši u Zagreb Bagarićevo društvo ništa nije značilo u domaćem kriminalnom miljeu, još manje u njegovu društvenom okružju. Žaja je na Trnovčici imao obiteljsku kuću i roditelje; u Dubravi, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, imao je nešto prijatelja među starijom generacijom "mangupa". U kafiću Bonaparte obnovio je poznanstvo s njegovim vlasnikom Vjekom Sliškom, nešto zrelijim, znatno bogatijim i moćnijim, ali podjednako fasciniranim "tvrdim momcima" iz Frankfurta među kojima osobno nikada nije našao svoje mjesto.   Kao obećana zemlja za većinu njegovih zemljaka iz bosanske Posavine - odakle su se gastarbajteri vraćali u blistavim "mercedesima" i prvim odijelima - Njemačka je bila vrhovno mjerilo koje god vrste uspjeha i neuspjeha. Kafić Bonaparte postao je ujedno i prva kopča Bagarićeve bande s domovinskim kriminalnim miljeom. Zadivljen vlastitom predodžbom Žajine, Petrovićeve i Bagarićeve njemačke prošlosti, Sliško je pridonio njihovoj promociji ne samo usmenim prijenosom raznih epizoda iz njihove zajedničke emigrantsko-kriminalne epopeje, nego i osobnim preslikavanjem njihovih manira i stila života do posljednjeg detalja. Mladi, fascinirani gangster kopirao je Bagarića, koliko je sam Bagarić bio kopija Ljube Magaša Zemunca." Po uzoru na svog idola sastavio je stalnu pratnju sljedbenika koju je pokazivao na javnim mjestima, u svoj je vokabular ugradio magaševsko-bagarićevske "srbizme" i psovke, prisvojio je omiljene odjevne marke "Armani" i "Boss", glazbeni ukus, stambene i "poslovne" navike. Kada se ljubav 1995. bude preokretala u jednako snažnu mržnju, ta istovjetnost blizanaca koji su proistekli iz kroatiziranog klišea srpske mafije postat će i najsnažniji poticaj njihovu nadmetanju i rivalstvu. Na ulici ubio Žajinog kompanjona Kada je Bagarić počeo kupovati građevinska zemljišta, planirajući gradnju motela i lanca benzinskih crpki, isto je učinio Sliško. Kako je Bagarić svoj trajni hotelski smještaj objašnjavao sigurnosnim razlozima, Sliško je za svoju službenu adresu, s istim argumentima, izabrao hotel svog brata nedaleko od autobusnog kolodvora. Kad je Bagarić najavio preseljenje u urbanu zagrebačku jezgru, Sliško je požurio kupiti stan u Bogovićevoj ulici. Unatoč istovjetnom moralu, karakteru i temperamentu dvojice gangstera, iskusnog i mladog, postojala je među njima samo jedna, ali bitna razlika koja je, kao značajna prednost u njihovu kasnijem sukobu, Bagariću priskrbila mnogo više simpatizera: za razliku od patološki škrtog Sliška, Bagarić je bio galantan u opraštanju dugova, ugošćavanju ručkovima i večerama, te nagrađivanju svojih radnika i prijatelja. No na početku svoje domovinske karijere Bagarićevi povratnici, izvan Sliškove zone u Dubravi, najmanje godinu dana bili su nezanimljivi, anonimni stranci, manje-više osuđeni na poznata lica iz emigracije. Obnovljeni geto nacionalnih nostalgičara preseljen je iz Mainza i Frankfurta u zagrebački diskoklub Dallas Stipe Jurića Kivija na Krugama, kojeg su bivši emigranti ranije susretali na njegovim kockarskim turnejama po Njemačkoj.

Adresa Jurićeve ve obiteljske kuće prijavljena je u PUZ-u kao zagrebačko prebivalište Bagarića i Petrovića, kao i još četrdesetak povratnika koji su se, očito, na definitivni ostanak odlučili tek kad su shvatili da je Hrvatska El Dorado za njihove "kombinacije". Na kraju je i Jurić završio slično svojim beskućnicima, osuđen na dugogodišnju robiju zbog dvostrukog ubojstva. Ni Bagarić se nije vratio da ostane zauvijek. Kako će svjedočiti njegovi prijatelji, planirao je pomoći Žaji da riješi problem sa svojim poslovnim partnerom, pronađe neku unosniju kockarsku žrtvu, eventualno otvori kafić i vrati se odakle je i došao. Hazardersku Hrvatsku, u kojoj su kockarski ulozi dosezali iznose veće nego u Baden Badenu, Bagarić je zamišljao kao mjesto svojih povremenih radno-poslovnih izleta ili relativno jeftinih ljetovanja u Dubrovniku koji se njegovoj njemačkoj supruzi činio iznimno egzotičnim i otmjenim. Dogodilo se, međutim, da je Bagarić u uličnoj svađi ubio Žajina ugostiteljskog kompanjona te pokrenuo mehanizme koji će ga lansirati u vrh kriminala koji se jedva već razlikovao od društvene elite.   

Poslovni partner Miljenka Žaje Krojfa zvao se Niko Mioč. Bili su suvlasnici pizzerije Naša stvar na Trnovčici. Dok se Žaja motao po Frankfurtu, Mainzu i Wiesbadenu, povremeno boravio u njemačkom zatvoru, Mioč se u Zagrebu brinuo za zajednički ugostiteljski lokal, prema dogovoru šaljući dio profita na Žajine njemačke adrese. Kad se vratio u Hrvatsku, Žaja je svog ugostiteljskog partnera optužio da godinama potkrada njegov dio zarade. Utjerujući tako Miočev stvarni ili izmišljeni dug, emigrantska trojka tjednima je na nesretniku demonstrirala sve poznate tehnike zastrašivanja i prijetnji. Maltretirali su ga neprestanim telefonskim pozivima i povremenim demoliranjem pizzerije. Nedovoljno impresioniran i zastrašen njihovim još ograničenim gangsterskim kapacitetima, Mioč se uporno nije dao slomiti. U listopadu 1990. na Mioča su nabasali ispred restorana Cassandra u blizini Miramarske ceste tragajući za omiljenom Bagarićevom pjevačicom novokomponiranog balkanskog folka. Večernji susret, naravno, opet se pretvorio u vrijeđanja, prijetnje i psovke, pa naguravanje i tučnjavu, i duel je kulminirao smrtonosnim pucnjem. Veliki gangster, a zapravo u dubini kukavica U policijskom ispitivanju Petrović je preuzeo krivnju za Miočevu smrt, premda se zagrebačkim podzemljem proširila vijest - potpuno točna - da je to ubojstvo Bagarićevo djelo. 

Svaljujući zločin na svog najvjernijeg sljedbenika, Bagarić je Petroviću obećao da će ga izvući iz zatvora i pronaći način da izbjegne daljnji sudski proces. Tako je i bilo. Uz desetke, pa stotine svakodnevnih ratnih žrtava, ni policija ni pravosuđe nisu pokazali veliko zanimanje za Miočev tragični završetak. Uz 100.000 DEM kaucije, Petrović je pušten na slobodu u kolovozu 1992., bez ikakvih osobitih političkih intervencija. Kako je Bagarić ipak razgranao korisna politička poznanstva, slučaj Miočeve likvidacije ostao je zamrznut i nakon okončanja rata, još sljedećih deset godina. 1 dok su svi vjerovali da je Bagarić time spašavao svoga prijatelja, navodni spasitelj ipak je primarno štitio sebe. Zainteresirana javnost dugo nije znala ključnu činjenicu: da optužujuće barutne čestice, sasvim dovoljne za višegodišnju zatvorsku kaznu, nisu pronađene na Petrovićevim nego na Bagarićevim rukama. Posredovanjem uličnih i kavanskih pripovjedača, sekvenca Miočeva ubojstva u hipu je obišla tadašnji Zagreb i stigla do ugostitelja Milana Carića poznatog pod nadimkom Mićo Romantika, kako se sredinom 70-ih zvao i njegov prvi prestižni lokal u Samoboru. U istom aktu epske prerade iz nje je izbačena najzanimljivija pouka o liku i djelu novog gangstera koji je zablistao u tadašnjem kriminalnom zviježđu.

Nitko nije uočio kukavičluk kojim je Bagarić bio spreman vlastiti zločin natovariti najvjernijem suradniku. Govorilo se, naprotiv, ovako: eto mafijaša velikog formata, prvog u Zagrebu koji sam poteže oružje kako bi riješio probleme svojih ljudi. Mićo Carić, u tom trenutku vlasnik prestižnog predratnog restorana Tiffany na Zelenom valu, početkom 1991. ispravno je procijenio da za urbane zagrebačke 'pravoslavce", kako je samog sebe predstavljao", nastupaju vrlo opasne godine. U vrijeme velike domovinske selidbe političkih emigranata, srpskih barikada oko Knina i sve jasnijih signala nadolazeće invazije jugoslavensko-srbijanskih trupa, Zagrebom su počeli haračiti HOS-ovci i "zenge", otimati srpske stanove i poslovne prostore. I gradska je vlast, tek perfidnijim sredstvima, obavljala istu redistribucija vlasničkih prava u korist zaslužnih i nacionalno neupitnih HDZ-ovaca. U uličnim vijestima o nekakvom hrvatsko-njemačkom mafijašu koji se zove Zlatko Bagarić uplašeni i apolitični Srbin prepoznao je čovjeka koji bi, sa svojim ustaškim pedigreom i lakim potezanjem oružja, mogao obraniti i njega osobno i njegove prilično pustolovne poslovne projekte.   

U to doba bio je još ovisnik o hazardu; vječne gubitke na kocki i enormne kockarske dugove vraćao je povremenim ekskurzijama u vrlo maštovite i najčešće prilično unosne trgovačko-poslovne kombinacije. Kao svojevrsna društvena institucija predratnog Zagreba, bio je jedan od prvih pustolova koji je putovao svijetom, playboya i deklariranih socijalističkih dandyja. U jednoj od tih svojih kreativnih faza Carić je restoran Tiffany preuređivao u casino Jocker koji su "zdrave" hrvatske snage mogle "pomesti" jednim rafalom ili malo jačom eksplozijom. Važući njegovu vrijednost političkog emigranta, našavši usto i srodnu kockarsku dušu, Carić je Bagariću ponudio suvlasništvo i status poslovnog ortaka. Kad su aranžman zapečatili službenim papirima, Carić se pobrinuo da njegov novi partner izgleda dovoljno lukavo, opako i opasno da potencijalni osvajači Jockera ustuknu već pri samom spomenu Bagarićeva imena. Šapnuvši tu i tamo kako se, eto, uortačio s kumom Ljube Magaša Zemunca, Bagarića je jednako efektno kitio atributom šefa hrvatske mafije u Njemačkoj. A onda je sve to začinio masnom laži o 7 milijuna DEM što ih je Bagarić tobože zaradio na ilegalnim kladionicama i kockarskim seansama u Njemačkoj. Kliše velikog gangstera zaokružen je primjerenim okvirom. Intravenozni priključak na političku elitu Carić je aktivirao svoje veze s Upravom hotela Intercontinentala i ishodio značajan popust da bi njegov lik iz emigrantske kolonije u kući Stipe Jurića Kivija premjestio prebivalište u hotelsku sobu 1225 najskupljeg zagrebačkog hotela. Nakon cjelonoćnih kockarskih seansi, zabava s omiljenim ukrajinskim prostitutkama ili pijanki po krčmama sa "živom glazbom", Bagarić bi jutro i dobar dio popodneva provodio spavajući. Svakoga dana oko pet popodne sjedao bi za isti sto] u auli Intercontinentala, srkao prvu dnevnu kavu i otvarao gotovo službene audijencije za sve one koji su žicali novac, molili uslugu ili samo stisak ruke. U tim posljednjim godinama svog nekadašnjeg sjaja, Intercontinental je pretvoren u stjecište ratnih profitera, prvih pretvorbenih bogataša, hercegovačkih političara i uglednika razne vrste, međunarodnih švercera oružja, svodnika i skupih kurvi - ljudske menažerije koja je isplivala iz hrvatskog i europskog taloga. Biti viđen u društvu osobe čiji gangsterski misterij nezadrživo osvaja nacionalnu metropolu, značilo je uživati barem djelić tog strahopoštovanja. Koliko je sam Carić uveo Bagarića u neke krugove zagrebačkih predratnih uglednika, koji nisu spadali u kategoriju podzemlja u najužem smislu te riječi, toliko je ambijent Intercontinentala završio njegovo prikopčavanje na zagrebačku društvenu i političku kremu.

Plejada proslavljenih nogometaša, generala, javno poznatih tajnih agenata i špijuna, razvikanih biznismena i opskurnih političara prošla je kroz improvizirani Bagarićev ured u hotelskom predvorju vjerujući kako mafijaš iz bijeloga svijeta može omogućiti uspješne nogometne, boksačke i pjevačke karijere u Europi, obraniti ih od utjerivača dugova i nasrtljivih poslovnih rivala. Fama o najopasnijem i najuspješnijem hrvatskom kriminalcu u Njemačkoj narasla je u jednako golicavu priču o Bagarićevim razgranatim i jakim političkim ispostavama koje jamče sveopću amnestiju za prošla i buduća gangsterska djela, kako njegova vlastita, tako i svih onih koje on smatra svojim saveznicima. Tek nakon njegove smrti utvrdit će se da je popis tih državnih pokrovitelja ipak bio mnogo skromniji: župan Požeško-slavonske županije bio je njegov stric, ali nisu bili u osobito dobrim odnosima; na Vinkovačkim jesenima nekoliko je puta vodio poduže razgovore s Vladimirom Šeksom, jednim od najmoćnijih HDZ-ovaca iz državne garniture, češće je komunicirao s Bosiljkom Mišetićem, jednim od HDZ-ovih ministara pravosuđa, posudio je znatan novac dvojici nogometnih reprezentativaca, s Antom Prkačinom, tadašnjim saborskim zastupnikom, upustio se u neke zajedničke poslove koji, međutim, nisu realizirani, intenzivnije se viđao s poznatim biznismenom Hrvojem Petračem, bio je blizak s Tomislavom Mičićem, bivšim emigrantom koji je početkom 90-ih postavljen u neki obavještajni odjel Glavnoga stožera HV-a.   

Šarmirao je Miroslava Ćiru Blaževića, nogometnog selektora i Tuđmanova ljubimca, upoznao je Markicu Rebića, šefa SIS-a, i većinu budućih generala hercegovačkog podrijetla. No sve su to bili uglavnom jednokratni susreti, za Bagarića bez trajne i zajamčene upotrebne vrijednosti. Doista respektabilno državno pokroviteljstvo Bagarić će uspostaviti zapravo uz pomoć samo dvojice ljudi: Branka Budića i Ivice Kušurina, šefa zagrebačke filijale i čelnika prislušnog odjela MUP-ove tajne službe poznate po kratici SZUP. Postat će, kako su vjerovali, njihov kapitalni suradnik koji kontrolira ostatke srbijanske mafije u Zagrebu i Beogradu. Koliko se moglo doznati, Bagarić je priskrbio videosnimku vjenčanja Željka Ražnatovića Arkana i srbijanske folk-zvijezde Svetlane Veličković Cece koje su, tko zna zbog kojih razloga, SZUP-ovci smatrali važnom obavještajnom činjenicom. U pravilu skloni preuveličavanju vlastitih postignuća, hrvatski špijuni, očito, nisu imali pojma da je Ražnatovićevo vjenčanje bilo tema svih srbijanskih novina i jedne od srbijanskih televizija. Tako je bliskost s tajnim službama donijela mnogo veću korist njihovu suradniku. Prvi legalni posao Bio je zdrav, snažan muškarac u najboljim godinama koji je Domovinski rat, suprotno legitimitetu državotvorca, proveo daleko od fronte, zabavljen kockanjem, zgrtanjem novca i užicima neokrunjenog kralja zagrebačkih "mangupa". 

"Hrvatska se ne brani samo na fronti", znao bi reći svojim znancima iz emigracije kad bi od njega tražili da objasni taj raskorak između svoje patriotske retorike i stvarnog angažmana. Domovinski rat bio je, ujedno, i ključni faktor Bagarićeve prilično ograničene klijentelističke mreže u tadašnjem državnom aparatu koji je funkcionirao po diktatu Hrvatske vojske i Ministarstva obrane. Premda je podzemlje bilo veliki rezervat njegove tajne političke i vojne strategije, MORH je gradio paktove s onim gangovima koji su svoje postojanje kako-tako mogli legitimirati ratnim zaslugama i zajedničkim ratnim iskustvom. I više od toga. Odsutnost pokrovitelja u vojnim strukturama bitno će odrediti i ograničeni vijek Bagarićeve društveno-kriminalne dominacije. Koliko su, na drugoj strani, stvarni mafijaški potencijali Zlatka Bagarića korespondirali s vlastitom legendom, svjedoče dvije poznate epizode. Jednog jutra, tek što se pijan vratio iz neke prigradske krčme, iz sobe 1225 začula se pucnjava. Strahujući da je zbog Bagarićeve prisutnosti Intercontinental već postao pozornica oružanih dvoboja, hotelsko osiguranje provalilo je zaključana vrata.

Ali umjesto leša zateklo je živog Bagarića kako revolverom gada podeblji knjižni svezak što ga je pričvrstio uza zid kao priručnu metu. Utvrdilo se da je pod utjecajem prekobrojnih čaša vina trenirao svoju diletantsku revolverašku ruku, ne bi li postala dostojna reputacije hrvatskog mafijaškog bossa. Skandal je dvostruko zataškan: uprava Intercontinentala ništa nije dojavila policiji i nije mu otkazala gostoprimstvo, a za potrebe podzemlja epizoda se opisivala kao Bagarićeva uspješna obrana od nepoznatog nasrtljivca. Uvjereni kako su pronašli uzor koji je od njihova svijeta načinio društvenu i političku silu, zagrebački kriminalci nisu bili spremni povjerovati da u strašnom Bagariću čuči infantilni, nezreli sadist, ulični štemer i razbijač koji se od njih razlikovao jedino po bogatijem i raznovrsnijem kriminalnom stažu. Drugi prizor koji oslikava njegove realne dimenzije, svjedoči o reakciji na prvih 100.000 DEM što ih je inkasirao kao polovicu neto prihoda od Jockera u manje od mjesec dana. Zaprepaštenje je bilo utoliko veće što je casino na Zelenom valu bio apsolutno prvi legalni posao u njegovoj karijeri. Budući da nikad prije nije tako lako skupio toliko mnogo novca, nevjerica i oprez tjerali su ga da pokupi plijen i da istog trenutka krene u smjeru Njemačke.  

"Ma kud ćeš? Pa to je tek početak", zaustavljao ga je Mićo Carić, strahujući da će ostati bez zaštitnika u sve težim vremenima. I Bagarić je ostao, promoviran faktički u najskupljeg tjelohranitelja kojeg je itko ikada angažirao. Dok se Carić brinuo za opremu Jockera, goste, osoblje, nabavke, izdatke i poreze, Bagarić je jedino imao obvezu da se, demonstrirajući gangstersku moć, stalno pojavljuje u prostorijama casina i sudjeluje u zatvorenim partijama bakare na kojima bi bogati Janjevci i Romi gubili i cijelu imovinu. Prema istom receptu, posao su pokušali proširiti na Čakovec, grad s vrlo brojnom romskom populacijom i, prema pretpostavci, jednako velikim uzorkom potencijalnih kockarskih klijenata. Brzo će se otkriti da je zbog takvog nacionalnog sastava čakovečko područje već pokriveno lokalnom mafijaškom mrežom koja se širi iz Monte Carla, registriranog noćnog kluba s go-go plesačicama koji je, prema željama gostiju, prodavao seksualne usluge. Zato je čakovečka ispostava postala prva velika kušnja za Bagarićevu titulu vrhovnog hrvatskog mafijaša. Bio je to ujedno jedini poznati slučaj da se morao braniti od ravnopravne konkurencije. Bagarić je, navodno, nastupio miroljubivo. U pokušaju da se zatečenoj mafiji pokaže da je Čakovec dovoljno veliko tržište za suživot dva vladara, lokalni mafijaši pozvani su na svečano otvorenje njegova casina Oaza i više no srdačno ugošćeni probranim vrstama šampanjca i kavijara. Unatoč tim gestama dobrohotnosti, nakon samo nekoliko dana u Gazi su zaredali režirani incidenti koji su kulminirali razbijanjem jednog prozorskog stakla. Ubijanje boga u ljudima i narodnjački subkulturni stil Premda je financijska šteta bila minorna, Bagarić je osobno predvodio do zuba naoružanu ekipu koja je jednog petka 1994. - u vrijeme najveće gužve banula na ulaz Monte Carla. Razoružavši golemog, usaljenog gorilu koji je stajao na ulazu, desetak naoružanih "bagarićevaca" sve zatečene goste, konobare i plesačice polegli su na pod i svezali, a onda se Bagarić svom silom bacio na vlasnika, izvjesnog Peteka. Ponavljajući omiljenu psovku iz magaševskog vokabulara - "majčicu da ti jebem" - tukao je čovjeka beskrajno dugo, najprije šakama obrađujući sistematično dio po dio lica, potom jedno po jedno rebro, trbuh, bubrege, koljena... 

A kada se hrpa Petekova izmrcvarenog mesa našla na podu, između blatnih đonova, razbijenog stakla, prolivenog alkohola, Bagarić je isti postupak ponovio udarcima nogu, prigodno obuvenim u "čuvene" čizme od tvrde otporne kože za finalno Cipelarenje. Pošto je horda napustila Monte Carlo, Petek se mjesecima oporavljao u bolnici, ali je u Oazi nastupio dugotrajni mir. To što čakovečki casino ipak nije dosegnuo profitabilnu razinu zagrebačkog Jockera, moglo se pripisati isključivo sveopćem padu hazarderskog zanosa hrvatske populacije koja je upravo od 1994. počela jače osjećati ratnu neimaštinu i promašaje nacionalnog pretvorbenog čuda.

Ipak, kao trajna tekovina Bagarićeva pogroma u Monte Carlu, u Čakovcu je uspostavljen njegov neosporan autoritet koji je, povremenim nasilničkim pohodima, održavao Bernard Hutinski, nekadašnji legionar, razvojačeni i poluludi pripadnik HV-a i HVO-a. Čakovečkom kaznenom ekspedicijom Zlatko Bagarić konačno se približio slici koju je okolina projicirala u njegovu osrednju kriminalnu biografiju. Nije, doduše, ni približno postao graditelj onako sveobuhvatne mafijaške piramide od dvadesetak discipliniranih plaćenika, kako će to poslije opisivati mediji i hrvatsko pravosuđe, ali je uzdignut do vrhovnog idola velike većine zagrebačkih kriminalaca. I premda su mu mnogi od njih zavidjeli, sve do Sliškova uspona nitko se nije usudio upustiti u borbu za to mjesto. Diktirao je ne samo pravila igre u njihovoj zajednici nego i ulični žargon i macho-simbole, unijevši u Hrvatsku i specifičan - polururalni, poluurbani - kulturološki obrazac nekadašnje magaševske mafije u Njemačkoj. U Bagarićevu razdoblju podzemlje je postalo glavni distributer kavanske subkulture predratnih srpskih i bosanskih "narodnjaka", u opsegu koji Zagreb nikada u Jugoslaviji nije poznavao.   Paradoksalno je da se na vrhuncu moći Bagarić počeo stidjeti i svojih gangsterskih titula i gangsterske legende koju je prijašnjih godina tako naporno njegovao i branio. Godinu dana prije smrti četrdesetogodišnji karizmatik zagrebačkog podzemlja strasno se, naime, zaljubio u 20-godišnju ljepoticu iz zagrebačkog jet-seta, koja je u potrazi za bogatim i slavnim udvaračima zalazila u oba kafića Down Town, na Jarunu i u Teslinoj ulici. Impresioniran njezinom mladošću i dahom drukčijeg svijeta, počeo je mozgati o najbezbolnijem raskidu braka s Njemicom Martinom, kako se povući iz burnih kockarskih poslova u Jockeru i pronaći neko pitomije i uglednije zanimanje. Zaljubljeni gangster kovao je planove o otvaranju benzinskih crpki i motela na budućoj cestovnoj dionici Zagreb - Goričan, vjerujući da bi time mogao ući u zajednicu neporočnih kapitalista. S istim žarom bacio se u potragu za reprezentativnim stanom u zagrebačkoj pješačkoj zoni ili na Pantovčaku, koji bi, nakon sedam godina hotelskog života, učinio bračnim gnijezdom po mjeri svoje vrlo lijepe, vrlo mlade i vrlo zahtjevne buduće supruge. Sjeća li se tko "kontroverznog poduzetnika" Gucića? Kako se prošlost nije mogla odbaciti jednim potezom, prema pričanju njegovih najbližih prijatelja Bagarić je doživio nešto poput shizofrenog sloma identiteta. Sve je teže podnosio i najmanje količine alkohola; agresijom je reagirao na svaku kritičku primjedbu, raspoloženje mu je nepredvidljivo osciliralo od euforije do mračne depresije. U jednom trenutku bio je odlučan da promijeni životne navike, pa bi noći provodio gledajući stare hollywoodske filmove na hotelskom videorekorderu. Već sutradan, poražen starim ovisničkim strastima, vraćao se barbutu, Ukrajinkama i "pevaljkama", tvrdeći kako nema te žene koja je dostojna njegova svijeta. Ubijen je u tom ludilu zaljubljenog muškarca na pragu sredovječnosti i opasno uzdrmanog ega. Zbilo se to 15. srpnja 1998. oko pet sati ujutro, nakon što je obilno konzumirao bijelo vino u Okrugljaku, kao uzvanik HDZ-ova tajkuna Josipa Gucića", na proslavi "Nikea", čiji je Gucić bio trgovački zastupnik za Hrvatsku. Da li zbog alkohola ili već trajne paranoje, u Okrugljaku ga je vidljivo uznemirila pjesma "Jedan dan života" koju je pjevačica otpjevala vjerojatno kao dio klasičnog repertoara namijenjenog toj vrsti publike.

"Zašto tu pjesmu izvode gdje god se pojavim", sumnjičavo je ispitivao nazočne. Kada se Okrugljak zatvorio, pripiti Bagarić navalio je da se barem dio društva preseli u neku krčmu s narodnjacima. Svi lokali s tzv. živom glazbom bili su već zatvoreni, osim restorana NK Dubrava, inače pod zaštitom Vjeke Sliška, u kojem se pak Bagarićeva nazočnost nikada nije smatrala poželjnom. I tu je program bio blizu fajrunta, pa je jedan od Gucića nazvao telefonom i najavio dolazak nove runde gostiju spremnih da potroše znatnu količinu novca. Bagarića nije spomenuo. Bagarić je ušao u krčmu u pratnji Gucićeva sina Ante, njegova brata Zvonka, Miljenka Žaje Krojfa i Nikice Jelavića, s kojim je posljednjih mjeseci intenzivnije komunicirao, spojen prvim zajedničkim financijskim aranžmanima. Za jednim stolom sjedili su vlasnici, braća Zoran, Lazar i Vinko Rodić, vidljivo šokirani time što se "kralj kocke" usudio prekoračiti nevidljivu granicu teritorija koji je u tom trenutku, po nepisanoj podjeli podzemlja, pripadao "kralju poker automata". Dočekali su ga ledenom, odbojnom šutnjom. Bojeći se, navodno, incidenta, izvijestili su došljake da će im ispuniti samo nekoliko glazbenih želja jer je ansambl već odavno odradio svoju večernju šihtu. Bagarić se tome žestoko usprotivio. Počela je gužva.   

"Bagarić je s Antom Gucićem počeo bacati čaše sa stola na pod. Svakog je trenutka postajao sve nasrtljiviji. Plesao je oko mene podižući majicu i pokazujući pištolj. Onda je rukom krenuo ispod moje bluze, govoreći da mu sjednem u krilo", reći će pjevačica Alma Kahrić u policijskoj istrazi. Kada je na nekoliko minuta nestao u WC-u, izmrcvareni glazbenici ulovili su zgodu da se evakuiraju iz NK Dubrava. "Potpuno je poludio, nitko ga od prijatelja takvog nikada nije vidio", sjećat će se poslije osoba iz njegove pratnje, opisujući trenutak kada je Bagarić ugledao praznu binu. "Onda ćeš ti pjevati", zaurlao je, ciljajući pištoljem u Lazara Rodića. Između udaraca pištoljskom cijevi, Bagarić je Rodića prisilio da prvo pjeva, zatim skakuće plesnim koracima, da sjedne, opet ustane, legne... Prema kasnijim, neprovjerenim pričama, policijsku patrolu koja je u lokal stigla oko pet sati ujutro poslao je Sliško od kojeg je četvrti brat Roko Rodić mobitelom zatražio pomoć. Čim je ugledao policijsku uniformu, Bagarić je, iznenada trijezan, priseban i pitom kao janje, sam predao pištolj koji je neznatno prije gurao u Rodićeva usta. Zemunac je morao umrijeti zbog ratnog koljača Arkana Ubijen je s leđa, drugim pištoljem koji je skrivao u torbici za pojasom i koji mu je odatle bio ispao, navodno, dok je pod policijskom pratnjom već koračao po blatnom puteljku prema policijskom kombiju. Kako će pisati u obdukcijskom nalazu, taj Bagarićev pištolj dograbio je jedan od braće Rodić i "kralja kocke" ubio ispalivši mu dva metka u glavu. Drugi je odnekud izvukao "agram" i u Bagarićevo već nepomično truplo još ispalio cijeli šaržer. Godine 2003. suđenje Bagarićevim ubojicama okončano je neobično blagim kaznama. Svi osim jednog Rodića proglašeni su nevinima. Jedini krivac, Lazar, osuđen je na tri godine zatvora. Sudsko vijeće kao osobito olakotnu okolnost u korist njegovih ubojica uzelo je, navodno, u obzir sadističko ponašanje žrtve. No presudno je bilo da su nazočni policajci događaje prikazali ponešto drukčije. Ni njihovi kolege istražitelji nisu imali odveć volje da Bagarićevo ubojstvo rekonstruiraju u svakom detalju, nastojeći što je moguće više amnestirati egzekutore. U naoko trivijalno i neplanirano ubojstvo "kralja hrvatskog podzemlja" ipak se umiješao prst sudbine: kao što je njegov nekadašnji mafijaški šef Ljubo Magaš Zemunac morao umrijeti da se u Srbiji otvori prostor za novu vrstu kriminalaca otjelovljenih u Željku Ražnatoviću Arkanu, tako je i Bagarić, deset godina poslije, svoju titulu gangsterskog vladara morao prepustiti Vjeki Slišku, eksponentu druge državotvorne frakcije zagrebačke kriminalne scene.

Bagarić je, naime, davno prije svog smaknuća u NK Dubrava bio već društveno i politički otpisan. Nakon ubojstva u njegovu je džepu pronađen povelik svežanj njemačke valute, a cjelokupna imovina što ju je stekao od 1991. do 1998. procijenjena je, ugrubo, na 20 milijuna DEM. Pogreb je bio veličanstvena smotra obrijanih glava, najskupljih "Versace" odijela i tamnih naočala. Bivša Magaševa žena ovaj se put pojavila u ulozi ucviljene Bagarićeve udovice. Ljepotica iz Down Towna, pokojnikova posljednja ljubav, nije bila na Sprovodu. Martina Bagarić, nekadašnja šefica njemačkog "salona za masažu", ujedno je ustoličila modne standarde svih budućih mafijaških udovica: damski crni kostimić i šešir širokog oboda koji baca duboku sjenu na pomno našminkano lice. Danijela Sliško, udovica "kralja poker automata", na istom će mjestu 2001., identično kostimirana, pokopati i oplakati Bagarićeva kratkotrajnog nasljednika iz Male Bosne. Njihove kosti, kao spomenik jednog razdoblja hrvatske društvene povijesti, također su posložene jedne uz druge, u neposrednoj blizini Aleje velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/life/cajkama-gurao-pistolj-u-usta-pjevaj-mamicu-ti-je-22088 - express.24sata.hr

Branislav Muratagić i njegova supruga Georgina Jovičić Muratagić uhapšeni zbog sumnje da su 17. decembra u Zemunu ubili Dragana Pantelića i oteli mu 50.000 evra * Dva dana posle zločina supružnici kupili auto

Branislav Muratagić (40) uhapšen je juče u Beogradu zbog sumnje da je prošle nedelje u Zemunu ubio Dragana Pantelića (55), vlasnika menjačnice "Maps", od koga je oteo 50.000 evra! Osim Branislava, policija je uhapsila i njegovu ženu Georginu Jovičić Muratagić (36), koja se sumnjiči da mu je pomogla u stravičnom zločinu.

Inspektori su prilikom hapšenja supružnika u njihovom stanu pronašli veći deo otetog novca, a utvrđeno je da su Branislav i Georgina za ostatak para kupili polovni "audi"!

Kako je objasnio naš sagovornik iz istrage, Muratagići su od 4. decembra detaljno planirali zločin i pljačku.

- Branislav je u jednoj rentakar agenciji iznajmio "reno klio", kojim je danima prolazio pored menjačnice i posmatrao kada Pantelić otvara i zatvara lokal, koji automobil koristi, gde ga parkira, kako i u čemu iznosi novac... Pregledom nadzornih kamera utvrđeno je i da je osumnjičeni zajedno sa Georginom više puta peške prolazio pored lokala, kako bi iz blizine videli na koji način je najbolje da napadnu vlasnika - kaže Informerov izvor iz istrage.

Na dan ubistva, 17. decembra, Branislav je parkirao rentirani "reno klio" nedaleko od menjačnice. Onda je navukao kapuljaču i sačekao da radnica kozmetičkog salona, koji se nalazi odmah do menjačnice, zatvori lokal i ode kući.

- Dragan je, kao i uvek do tada, sa spoljne, ulične strane navukao rešetke i zatvorio menjačnicu. Čim je Pantelić to uradio, Branislav mu je prišao s leđa i ugurao ga u službeni ulaz menjačnice, u koji se ulazi iz kozmetičkog salona. Rekao mu je: "Ovo je pljačka, daj pare!" - kaže on

Pantelić je, međutim, skočio na razbojnika, pokušavajući da ga savlada, ali Branislav ga je prvo drškom pištolja udario više puta u glavu, a zatim je ispalio tri hica u nesrećnog čoveka. Razbojnik je zatim uzeo 50.000 evra pazara i autom pobegao sa mesta zločina.

Nakon obavljenog uviđaja, kriminalistička policija je pregledom sigurnosnih kamera uočila da se u blizini menjačnice često pojavljuje "reno klio". Po registraciji je otkriveno da auto pripada rentakar agenciji.

- Detaljnim pregledom unutrašnjosti tog vozila pronađena je krv, za koju se analizom ispostavilo da pripada ubijenom Panteliću. Otkrivena je i lokacija gde su se nalazili Branislav i Georgina i oni su uhapšeni u munjevitoj i dobro pripremljenoj akciji. Pretresom stana pronađen je deo opljačkanog novca. Ostatak para su potrošili samo dva dana nakon zločina tako što su kupili polovni automobil "audi", a zatim su i registrovali njihov "smart" - naveo je naš sagovornik.

Prema njegovim rečima, sada je važno utvrditi i kako su Branislav i Georgina saznali da je Pantelić kobnog dana imao zakazanu veću zamenu novca, kao i da u kasi ima veliku količinu evra.

Ubijeni vlasnik menjačnice je iza sebe ostavio ženu i troje dece. N. Š.

Istovremeno, oko zgrade u Beogradu gde ima stan smenjuje se grupa momaka koja je bukvalno tu stajala kao na straži.

Dijani Hrkalović, bivšoj državnoj sekretarki u MUP-u optuženoj da je uticala na dvojicu kolega da ometaju istrage, ukinut je pre par dana kućni pritvor i određena zabrana napuštanja boravišta, odnosno grada Beograda. Njoj je oduzet pasoš i ima obavezu da se javlja policiji svakog ponedeljka.

Sudija Marković potom je saopštila da će kućni pritvor, koji joj je bio određen zbog opasnosti od bekstva, biti zamenjen blažom merom – zabranom napuštanja boravišta, odnosno teritorije grada Beograda.

Podsećanja radi, Hrkalović se tereti za trgovinu uticajem, dok se bivši načelnik Službe za specijalne istražne metode Milenković i nekadašnji načelnik Policijske uprave Novi Sad Šušnjić terete za zloupotrebu službenog položaja.

Tužilaštvo za organizovani kriminal je predložilo kaznu od pet godina zatvora za Hrkalović, za Milenkovića je tužilac tražio godinu dana zatvora, a za Šušnjića dve.

Na suđenju koje je počelo 7. aprila, Hrkalović, Milenković i Šušnjić su negirali krivicu.

Jednom prilikom dok su policajci pretresali Dijanin stan, koji se nalazi u Ustaničkoj ulici, oni su ostali šokirani luksuzom koji su zatekli tamo.

Naime, ona u svom stanu ima saunu, teretanu, kao i fontanu na terasi sa koje se vidi ceo Beograd.

Takođe, kako su rekli izvori, u stanu je isključivo skupoceni, najmoderniji italijanski nameštaj. Sagovornici medija dodaju i da se ovakav luksuz retko viđa.

Istovremeno, oko zgrade u Beogradu gde ima stan smenjuje se grupa momaka koja je bukvalno tu stajala kao na straži.

Interventna jednica MUP -a Srbije "92" je u ulici Kraljice Natalije zaustavila sumnjivi automobil u kome su bila četvorica mladića.

Kako je očevidac, koji je bio prisutan na mestu događaja naveo, policajci su izveli mladiće iz vozila i naredili im da se okrenu u pravcu zida sa rukama na leđima.

Za to vreme policajci su pretresali vozilo, pored koga je sve vreme bio prisutan vozač.

Okolnosti zbog čega su mladići zaustavljeni nije poznat, ali se pretpostavlja da je u pitanju bila rutinska kontrola policije, koja je za oko zapala vozačima koji su se u koloni kretali desnom trakom, jer je leva bila blokirana zbog pomenute intervencije.

Kako je to izgledalo pogledajte u video prilogu:

Nikšićanin Branislav Mićunović jedna je od najkontroverznijih ličnosti u Crnoj Gori, za čije se ime vezuju mnogi poslovi, najčešće oni - s druge strane zakona

Za njegovo ime ste sigurno čuli. Međutim, na pitanje čime se Brano Mićunović tačno bavi, dobijate dijametralno različite odgovore.

Za jedne je on pristojan čovek, sportski radnik, a ima i onih koji će istaći njegovu preku narav, kao i da je sklon nasilju.

Nemali je, ipak, broj onih koji će reći da je Mićunović ništa drugo do kriminalac koji rukovodi gotovo svim nelegalnim poslovima na Balkanu.

Poznavaoci društvenih prilika u Crnoj Gori Mićunovića označavaju kao šefa mafije, gospodara Crne Gore koji ima svoju "vojsku". Tvrde da je opasan, da se bez njegovog odobrenja ne može završiti nijedan ozbiljniji posao iz sive zone i da njegovo ime ne treba ni pominjati, jer u Crnoj Gori sada "nema kralja nema Tita, sad se ođe Brano pita".

Oni koji Mićunovića dobro poznaju tvrde da se radi o "čoveku koji samo gleda svoja posla i pokušava da se legalno bavi biznisom". I pored brojnih spekulacija, zvanično nije dokazano da je Mićunović na čelu najveće mafijaške organizacije na ovim prostorima.

Činjenica je, opet, da je njegovo ime decenijama obavijeno velom misterije, da se retko pojavljuje u javnosti, da je okružen je telohraniteljima, i, kako neki tvrde, upravo u tome leži njegova moć.

Ko je, zapravo, on?

Rođen je 1953. u Nikšiću, a u mladosti je trenirao boks i bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade nekadašnje JNA. S grupom zemljaka se sedamdesetih godina zaputio u Novi Sad, gde je studirao ekonomiju i bio nerazdvojan s Ratkom Butorovićem, vlasnikom FK "Vojvodina".

Na fakultetu se kratko zadržao, a put ga je odveo preko granice, gde su glavnu reč vodili ljudi s prostora Crne Gore.

Ime Brana Mićunovića se po prvi put dovodilo u vezu s nekim krivičnim delom kada je 1983. u Nemačkoj ubijen Stjepan Đureković, bivši direktor marketinga kompanije "INA".

Đureković je 22. aprila 1982. godine pobegao u Nemačku i pod lažnim imenom Josip Miranović otišao u ustašku emigraciju. Razlog za beg je bilo otkriće da je Đureković u mladosti pripadao fašističkom pokretu i da je kao agent BND-a Nemcima otkrio vojnu tajnu o skladištima goriva za tenkove i avione u Jugoslaviji.

Njegovu likvidaciju, kako su mediji pisali, organizovao je lično Stane Dolanc, ministar jugoslovenske policije i predsednik Saveta za zaštitu ustavnog poretka. Iako se spekulisalo, nikad nije dokazano da iza te likvidacije stoje Mićunović, njegov kum Đorđe Giška Božović, Dragan Joksović, Ratko Đokić i Ranko Rubežić.

Kada je sam govorio o tom vremenu, Mićunović je pričao da se u zapadnoj Evropi bavio raznim poslovima kao što su "zaštita naših ljudi od kapitalista, ustaša i albanske mafije”.

Poslednje godine 20. veka proveo je u zatvoru Spuž jer je bio osumnjičen zbog ubistva, koje se dogodilo pod sumnjivim okolnostima. Zajedno sa svojim prijateljem Zdravkom Lopušinom, oslobođen je optužbi da je oktobra 2000. godine ispred podgoričkog Kliničkog centra ubio Nikšićanina Radovana Kovačevića. Na teret mu se stavljalo da je, na do tada nezabeležen način, iz pištolja ubio ranjenog Kovačevića.

Mićunović, zvanično, nije pripadao nijednoj crnogorskoj partiji, što ne znači da je bio politički pasivan. Naprotiv, u jesen 1992. godine, nije mu se dopala ideja da Vojislav Šešelj u Nikšiću održi stranački skup, pa ga je sa svojom družinom čekao na prilazu gradu. Miting radikala nije održan.

Deset godina kasnije, 2002. godine, Šešelj ga je optužio za umešanost u kriminal i ubistva Gorana Žugića, savetnika crnogorskog predsednika za bezbednost. Šešelj je tad rekao da je Mićunović toliko moćan da je "pravi predsednik Crne Gore”.

Moć Brana Mićunovića bila je signal "žestokim momcima", kako u Crnoj Gori, tako i u Beogradu, da se neki od najuticajnijih Crnogoraca, oficira „crvenih beretki”, stavili Crnoj Gori na raspolaganje. Navraćao je i Željko Maka Maksimović, po ocu takođe Crnogorac.

Od 1998. godine, crnogorska dokumenta su dobili Dušan Duća Spasojević, Mile Kum Luković, Ljubiša Buha Čume... Uznemirujuća vest da Brano Mićunović, za slučaj "da se krene na Crnu Goru", priprema kaznene eskadrone i da će se zmija gađati pravo u glavu stigla je i do Slobodana Miloševića.

Novinar Šeki Radončić u insajderskoj knjizi "Iza maske: Tajni ratovi u tajnoj policiji" piše: „Akcije odmazde „oko za oko, zub za zub” izvele bi se u samom Beogradu. Planiran je udarac u vrh perčina - atentat na Miloševića, uz pomoć jakog crnogorskog podzemlja u Beogradu”. Epilog svega je da se zveckalo oružjem, ali Milošević nije izdao komandu za napad.

U ratnoj 1999. godini lično je obezbeđivao Zorana Đinđića, koji se pred pretnjama u Srbiji sklonio u Crnu Goru. Potom su stizali i drugi iz ondašnjeg DOS-a. Ljudi upoznati u političku elitu bili su skloni tvrdnji da su malobrojni značajniji srpski političari ili intelektualci koji ne poznaju Mićunovića.

- Ne volim da o tome govorim. Gadio bih se sam sebe kad bih okolo pričao šta sam za koga učinio i koga sam zaštitio. Najbolje to znaju oni koji su sa svojim problemima kod mene dolazili, iako su to odmah zaboravili čim bi se dograbili kakve bilo vlasti u Beogradu. Ali, ja uopšte nisam važan, niti sam očekivao da mi neko kaže i "hvala". Krivo mi je jedino što su se nekadašnji opozicionari, posle dolaska na vlast, prema Crnoj Gori ponašali mnogo gore i od samog Miloševića, koji je ipak izbegavao da o Crnogorcima govori kao o mafijašima i NATO plaćenicima. To je tek kasnije postao omiljeni srpski demokratski rečnik - govorio je tih godina Brano Mićunović.

Mediji su pisali da Mićunović nije tipični postjugoslovenski mafijaš; ne glupira se bahatim pokazivanjem moći i javnim skandalima ne traži đavola. Spekulisalo se, iako to nije potvrđeno, da godinama stanuje u budvanskom "Splendidu", hotelu s pet zvezdica.

Od trenutka kad su krenule priče o tome da je Crna Gora "švercerska Meka" ime ovog Nikšićanina se pojavljuje zajedno s Veselinom Barovićem i sličnim lokalnim moćnicima. U poslednjih nekoliko godina u medijima je bilo na desetine napisa koji su pokušavali da objasne mrežu organizovanog kriminala koja drma Balkanom i šire. Gotovo svaki od tekstova ili priloga je Mićunovića stavio na mesto broj jedan u toj organizaciji, predstavljajući ga kao čoveka od koga sve zavisi.

Mediji su ga povezivali sa Zvezdanom Terzićem, direktorom Crvene Zvezde i nekadašnjim prvim predsednikom FS Srbije, što su obojica više puta potvrdili. Pre nego je proglašen za gospodara fudbala u Srbiji i Crnoj Gori, Mićunović se zvanično bavio ugostiteljstvom: imao je brojne klubove i kockarnice na Crnogorskom primorju. Imao je pekaru, piceriju, kazina u hotelu "Crna Gora" u Podgorici i u "Maestralu" u Pržnom. U Budvi je bio otvorio, kako se tad govorilo, najveću diskoteku na Balkanu - "Trokadero".

Ime Brana Mićunovića nalazilo se na italijanskoj optužnici za šverc cigareta. Ona je jula 2015. prestala da važi jer je tužilaštvo pristalo da se skide poternica i ukine rešenja o određivanju pritvora.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Branislav - Brano Mićunović nije bogat kao neki drugi crnogorski tajkuni. On u Budvi poseduje parcelu od 1.772 metra kvadratna, na kojoj je sagradio dva naknadno legalizovana objekta. U rodnom Nikšiću, prema katastru, ima poslovni prostor od 52 kvadrata i 370.130 kvadrata zemljišta u mestu Kamensko.

To zemljište se vodi kao susvojina, koju deli sa još dva lica. Na Žabljaku posjeduje parcelu 1.126 kvadrata koja se vodi kao nasledstvo, a koju deli kao suposednik sa poslovnim partnerom Savom Grbovićem, koji je većinski vlasnik Lutrije Crne Gore i jedan od članova uprave Mićunovićeve firme „Džek pot”.

Tako je formalno. Međutim, Mićunovićevi bliski rođaci i prijatelji poseduju lance firmi i komplekse zemljišta na najboljim lokacijama. To navodi na zaključak da Mićunović u Crnoj Gori posluje preko preduzeća registrovanih na povezana lica i of-šor firme iza kojih stoji lično ili preko prijatelja. Na svoje i ime supruge Svetlane registrovao je preduzeća van Crne Gore, na egzotičnim destinacijama, kao što je Kipar. Nakon izbijanja afere "Balkanski ratnik", u kojoj je zaplijenjeno više tona kokaina, italijansko tužilaštvo je saopštilo da je klan Darka Šarića za šverc narkotika koristio infrastrukturu tranzita cigareta stvorenu devedesetih. Glavnooptuženi u aferi "Balkanski ratnik", Darko Šarić navodno je bio u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. To je saopšteno na suđenju u Beogradu. Na insistiranje odbrane, ime Mićunovića je, međutim, zatamnjeno.

Đorđe Božović Giška, jedno od najpoznatijih imena jugoslovenskog podzemlja i čovek koji je "beogradski asfalt izvezao na zapad" u jednom intervjuu novinarki Duški Jovanić je do detalja opisao kako su izvodili pljačke.

- Ukradu se obično dva automobila, pod uslovom da je treći, legalan. Jedan se postavi ispred mesta pljačke, drugi, ukraden, dva-tri kilometra u drugom pravcu, a treći ostavi na drugom kraju grada. Onda se pred bankom, ako se radi nižerazredna pljačka, stavi maska preko lica i uleti unutra.

Razoruža se prvo čuvar banke, preskoči se ograda, pokupi se sve živo iz kaseta i kase i istrči napolje. Sedne se u prvi auto, vozi do drugog auta, a njime do onog trećeg pravog. Pređe se u taj, dok jedan od učesnika sa oružjem i parama juri motorom u sasvim drugom pravcu.

A njegovi saučesnici, čisti ko suza, voze se bezbrižno legalnim autom, bez maske i bez ičega.

To bi bila prosečna pljačka. Pošto je mnogo teže, isključivo profesionalci idu na furgone ili na velike centralne banke. Onda pozorišna maska mora da se promeni, da se baci suzavac, da se radi brzo, da ne bi na novac pali razni specijalni hemijski sastojci, koji ga oboje i unište.

U istom intervjuu Giška je otkrio i kako je dobio nadimak:

- Odmalena mi je nadimak Giška. Valjda potiče od Gice, prasenceta. Kao klinac sam bio prvo mršav, žgoljav, pa sam se posle od nekog američkog leka bio toliko ugojio da sam imao preko sto kila...

A osvrnuo se i na glasine da nikada u životu nije izgubio tuču.

Voleo sam da se bijem, ali te tuče su bile deo našeg srpskog folklora, kao što su šajkača ili seljačka narodna nošnja. To je ta naša primitivnost. Morao sam uvek da budem jači od neprijatelja.

U vreme tih besnih beogradskih godina imao sam obično od pet do deset tuča nedeljno. Pretrpeo sam poraz jedino od Žorža Stankovića, koji je tada bio bokserski šampion. On je dva puta padao, ali me je na kraju udario tako da me je razvalio. Tada mi je bilo četrnaest godina i nisam više nijednu tuču izgubio.

Danijel Dugić (36), koji je optužen za šverc 225 kilograma kokaina, nalazi se na spisku 30 kriminalaca za kojima se godinama traga u ovoj zemlji

Danijel Dugić (36), srpski državljanin koji je u Velikoj Britaniji optužen za šverc 225 kilograma kokaina, više od četiri godine nalazi se na listi 30 najtraženijih begunaca u toj zemlji!

Dugićeva slika okačena je na brojnim međunarodnim poternicama, zajedno sa fotografijama drugih odbeglih kriminalaca koje britanske vlasti optužuju za najteža krivična dela.

Ime odbeglog Srbina odjeknulo je u svetskoj javnosti 2010, nakon što je britanska policija presrela ribarski brod u Lamanšu i u njegovom kontejneru za skladištenje ribe pronašla tovar od čak četvrt tone čistog kokaina.

Vrednost zaplenjene droge, za koju se veruje da je bila namenjena britanskom tržištu, procenjena je na više od 60 miliona evra.

Specijalci britanske policije uhapsili su tada posadu broda „Frešvoter fajv“, među kojima je identifikovan i crnogorski državljanin Zoran Drešić iz Bara. Iako se na saslušanju branio da se na brodu našao kao ribar i lovac na jastoge zaposlen na crno, policija je tokom istrage ustanovila da je jedan od vodećih krijumčara kokaina iz Južne Amerike. Daljom istragom utvrđeno je da je Drešić komunicirao sa Danijelom Dugićem, i to zahvaljujući listinzima mobilnog telefona. Britanski mediji su tada preneli da se Drešić u prvo vreme pravdao da mu je Dugić poznanik s kojim ga je upoznao zajednički prijatelj, ali da je priču ubrzo promenio tvrdeći da ga uopšte ne poznaje.

Banda krijumčara, među kojima je bio i Drešić, ubrzo se našla pred britanskim sudom koji ih je kaznio sa ukupno 104 godine zatvora. Svi oni su na suđenju tvrdili da ne poznaju odbeglog Dugića, kao i da je on greškom povezan sa njima. Britanski mediji prenose da tamošnje vlasti još od 2013. veruju da se Dugić krije na teritoriji Španije, zbog čega obaveštajne službe obe države zajednički neprekidno rade na lociranju i hapšenju Dugića svih ovih godina.

Opasna banda iz Brazila

VEZE SA MAFIJOM

Nakon otkrivanja tovara u Lamanšu, britanske vlasti su uhapšenog Baranina Zorana Drešića, saradnika Danijela Dugića, označila kao narko-bosa koji je u Britaniji bio glavna veza sa brazilskom mafijom i ozloglašenim Goranom Nešićem Cigom. Crnogorski mediji su preneli da je posle presude od šesnaest i po godina zatvora u Britaniji, Drešić 2014. deportovan u Crnu Goru, čije su ga vlasti potraživale zbog krivičnih dela još od kraja devedesetih.

Posle nekoliko meseci potrage, italijanski “karabinjeri” dobili poziv građana koji su ih upozorili da nepoznata, sumnjiva kola danima obilaze naselje sa luksuznim stanovima.

Nemanja Raičević i Mladen Radović uhapšeni su zajedno sa gruzijcem Gvidijanom Bežanijem zbog niza pljački u Milanu.

Ova banda pala je u subotu, posle višemesečne intenzivne policijske potrage, u gradu Bađo, koji važi za centar italijanskog podzemlja.

Radović inače nije imao dosije, niti je ranije bio poznat polciiji. Policija je pokušavala da im uđe u trag još od jula ove godine, kada su opljačkali stan u Milanu, iz kog su ukrali nakit i oko 40.000 evra, koje su pronašli u sefu. Sumnja se da je ova tročlana grupa deo veće organizacije, jer im je bilo izuetno teško ući u trag.

Stanove su iznajmljivali samo za onaj period koliko im je bilo neophodno da se prireme za novu akciju, a sa sobom su uvek nosili vreće za spavanje, tako da nigde nisu bili "registrovani", prenose italijanski mediji. Njihovi otisci nisu bili u bazi podataka, što im je dodatno olakšavalo provale i pljačke.

Posle nekoliko meseci potrage, italijanski “karabinjeri” dobili poziv građana koji su ih upozorili da nepoznata, sumnjiva kola danima obilaze naselje sa luksuznim stanovima.

Proverom tablica utvrđeno je da je vozilo kradeno, a policija je strpljivo čekala dok grupa nije krenula u novu akciju. Čim je prijavljena prva pljačka u ovom kraju, koji je poliicja pažljivo nadgledala, krenuli su u potragu. Presreli su ih sa plenom u torbama, a onda su počeli da beže.

Prilikom pokušaja bekstva, napali su i policajce, ali su uhapšeni. Četvrti član grupe je uspeo da pobegne, ali mu je tom prilikom ispao novčanik sa ličnom kartom, tako da se uskoro očekuje i njegovo hapšenje.

Strana 1 od 44

NAJBRŽE NOVOSTI DANA U SRBIJI │ NAJNOVIJE VESTI

Novine danas nisu kao ranije. Pregled dnevne štampe se obavlja na internetu, online je budućnost. Zato, današnje vesti iz Srbije i sveta potražite direktno na Politika Ekspres dot net. Poslednji pravi tabloid u Srbiji. Najnovije vesti dana iz Srbije i sveta, najcitaniji tekstovi koji te mogu zanimati u toku dana uz izbor urednika, novinara i redakcije portala

PROMO MARKETING

Novosti dana Politika Ekspres 

Ekspres Politika predstavlja online magazin sa osvrtom na dnevno političku situaciju u Srbiji i svetu. Ovaj online news portal nije ni u kakvoj vezi sa kompanijom Politika AD koja se bavi izdavanjem magazina: Bazar, Politikin Zabavnik, Ilustrovana Politika, Viva, Svet kompjutera, Mali Politikin Zabavnik, Enigmatika i Razbibriga, kao i dnevnih novina Politika i Sportski žurnal, a koje izlaze pod firmom Politika novine i magazin. Politika Ekspres Online predstavlja poslednji pravi tabloid u Srbiji koji se nalazi među TOP 50 najčitanijih sajtova u Srbiji